duhovno duhoviti duh
petak, 10.10.2008.
Vratija se Šime... (već od kad)!
Doista, tko god ište, prima;
i tko traži, nalazi;
i onomu tko kuca otvorit će se.
Lk 11,10
Isusova je riječ: "I ja vam kažem: Ištite, i dat će vam se!
Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!"
Moli! U kojem bi ti svagdanjem pothvatu
netko mogao dati veće jamstvo da ćeš uspjeti. (Put 96)
Ovo je moj jučerašnji izbor molitve, ali i izvrstan uvod za opis mojih doživljaja iz Taizea. Makar je prošlo već nekoliko mjeseci, dojmovi su još ognjeni i žare mi srce. Ukratko bi se moglo reći: NAŽALOST, VRATILI SMO SE IZ TAIZEA (to malo podsjeća na boravak trojice apostola na brdu Taboru i onaj odgovor bisera Petra: "Lijepo nam je ovdje biti...").
OČEKIVANJA
Od Taizea nisam ništa puno očekivao. Čak sam razmišljao (prije polaska) kako će biti lijepo vidjeti Milano, Torino, Ženevu, Padovu i Veneciju, a nekako ću izdržati taj tjedan u Taizeu. Razlog za to je bila i ekipa u busu: uglavnom nepoznati ljudovi, a ja sam samcat (uz Župnika) iz svoga mjesta. Strašno!
SLO... ITALIJA
Krenusmo mi tako i prođosmo za nekih 2 sata Sloveniju, dok se lagano spuštao mrak. Prvi noćni doživljaj Italije bila je kolona i vucaranje po autocesti zbog jednostavnog razloga (koji smo doznali nakon 45 minuta takve vožnje): košenje trave uz autocestu, tako da se vozilo jednim prometnim trakom. (A onda mi prigovaram zbog naših kolona i kolonica u špici sezone!)
MILANO
Ujutro oko 4 sata: MILANO!!! Provozasmo se busom po tramvajskoj pruzi dok je teta na GPS-u jadna pošandrcala u pokušaju da nas vodi okolnim putevima (za 30 metara skreni desno, za 50 metara skreni ravno,...), dok smo mi derali samo ravno. I stigli smo do katedrale koja mi je ostala u sjećanju jer je to bila prva slika na tv-u koju sam vidio kad sam se vratio doma, s tim da su onda ispred nje stajali vojnici, kojih za vrijeme našeg kratkog boravka nije bilo (pitam se ima li to veze s našim posjetom?). Prošli smo kroz skupocjenu Galeriju do Scale, gdje nismo pjevali jer ipak je bilo rano jutro, još za mraka. A i ne bi nas bilo lijepo čuti.
TORINO
Natrag u bus i drijemanje, i stižemo oko 10 sati u TORINO!!! Tu smo razgledali salezijanski centar, baziliku i prostorije u kojim je započeo svoje djelovanje sveti Ivan don Bosco, koji mi je nekako postao drag. Mi mladi, a i on je okupljao mlade. Tu nam je vodić bio brat dvoje naših putnika, salezijanski novak David koji je je nadahnuto predstavio "svoj" grad. Imali smo i mi zajedničkih tema, npr. razrednicu iz srednje škole, tako da je bilo zanimljivo razgovarati s nekim nepoznatim o poznatoj osobi usred nepoznatog grada. Tu nam je bila prva zajednička misa. Zatim smo nakon doručka krenuli do katedrale da vidimo repliku Torinskog platna, a ispred kapelice u kojoj se čuva pravo smo se pomolili.
PUT PUTUJEM
I natrag u bus prema Alpama. Trebali smo ići preko njih da uživamo u pogledu, ali na toj planiranoj ruti došlo je do odrona i nekog novog nadvožnjaka tako da je naš bus bio previsok, pa smo se morali vratiti i proći ispod Alpa. Inače, sad kad se razdanilo već smo se lagano počeli upoznavati tak da je atmosfera bila sve zanimljivija. Uz nekoliko stajanja (svaka tri sata) stigli smo do Francuske. A popodne se u busu i zapjevalo, najprije pobožno šansone i druge pjesme, a zatim i malo zabavnjaka.
TAIZE
I stižemo u T A I Z E ! ! ! Odmah mi se svidjelo samo selo i arhitektura tih kamenih kuća. Nakon uvodnih napomena smjestiše nas u tri šatora: 2 ženska i jedan muški. Slijedila je prva večera sa zanimljivim jednostavnim priborom za jelo, samo najnužnijim: žlicom, tanjurom, šalicom i tacnom, (a mi petljamo i s noževima i vilicama i salvetama, ma daj...!) Odlučio sam otići i na prvu večernju molitvu, s vjeroučiteljem, a i Župnik je navratio. Tu je prvi dojam bio: "Od sva se četiri vjetra, Crkva sabire sveta, u živi Božji hram..." Nisam još polovio pjesme, ali sama prisutnost tu me ispunjala mirom. Išli smo ranije spavati (zbog umora na skoro cjelodnevnom putu), a one koji su nam pomalo smetali glasnim pričanjem i druženjem u šatore je rastjerao ljetni pljusak. I tako utonusmo u san, a čovjek kraj mene je svima davao do znanja da spava: neprekidnim hrkanjem. Ali neka.
DAN U TAIZEU
Jutro je započelo molitvom (na kojoj smo bili svi zajedno, cijela grupa) koju su neki prvi put doživjeli. Slijedio je doručak, rad u skupinama i manjim grupama (ja sam bio s mlađima 15,16godišnjacima kao pratnja u Njemačko-rumunjskoj grupi). U podne opet molitva, ručak, pa ponovno rad po skupinama, večera, molitva i izlazak u Oyak, gdje se moglo popiti vina i piva, a nakon zatvaranja tu su bili regionalni tulumi: pjesma uz gitaru. Naši su se skompali sa Bosancima i Srbima (jer su imali gitaru - a mi je ne ponijesmo), i pjevali dok su bile naše pjesme na repertoaru. Nažalost, neki predobro znaju i narodnjake.
MOJ DAN U TAIZEU
Poslušao sam Župnikov savjet i nastojao "doživjeti Taize", sve što se pruža. Bilo je situacija kad sam pomislio da bih ja bolje vodio grupu, ali prepustio sam to drugima - i doživljavao. Pomišljao sam i da bih mogao pisati svoje molitve ovakvog tipa, ali nisam ni to. Poželio sam otići kroz selo, a to sam uspio tek zadnji dan. Inače sam stekao neku rutinu. Ponekad (prema dogovoru) ujutro smo prije molitve išli na međunarodnu misu, koju sam tek negdje zadnjeg dana doživio kao onu našu (kad sam skužio kad treba što reći, naravno na hrvatskom). Samo jednom imali smo hrvatsku misu (makar je u planu bilo svaki dan, ali vrijeme čini svoje). Nakon ručka i nakon večernje molitve sa Župnikom i Vjeroučiteljem nalazio sam se kod Oyaka na čašici, dvije izvrsnog "vin ruž, božule" (to znam reć na francuskom: crno mlado vino:-). Sva sreća da smo tek zadnji dan saznali da se po otvaranju Oyaka može uzeti samo čaša (1 dcl) vina (šo je nama premalo, treba najmanje 2 dcl).
MOLITVE
Pjesme u Taizeu su lijepe, meditativne i potiću na razmatranje. Makar ni na jednoj molitvi (a mislim da sam bio na svakoj) onu desetominutnu tišinu nisam uspio doživjeti potpuno. Gledao sam druge kako njih to prožima, zatvorenih očiju, smirene, i pitao se je li to samo ovaj trenutak ili će nešto od toga ostati? Najdraži trenuci su mi bili navečer, poslije "izlaska", kad sam svratio u crkvu a tu se još pjevalo i molilo. Ostajao sam tako sve do ponoći, ili jedan, dva u noći. Kako kad. Razveselilo me kad je tako jedne noći nekoliko naših mladih, isto nakon kasnog izlaska, došlo u crkvu na molitvu. Opet sam se pitao bi li se to događalo i kod nas da je koja crkva otvorena?
MLADI
Isti oni kojih sam se na početku pribijavao, nepoznati, mladi, i mislio sam neobuzdani, jednostavno su me oduševili. I u sabranoj molitvi, i u redovitoj molitvi (neki priznaju da toliko nisu molili zadnjih godina koliko su molili taj tjedan, naravno, bez prisile), i u igri kod šatora (kartanje, uno, frizbi), i u pristojnom prepucavanju, i u neodlasku na rad u grupi (zbog nepoznavanja jezika i potrebe za stalnim prevođenjem), i u odlasku na istu grupu zadnji dan (i postajanje junakom jer jedino ta je osoba na mobitelu imala traženu pjesmu za skeč), i komentiranja ženi (Njemici) u lice: "Baba, ja tebe ništa ne razumijem!"...
Mislim da je zasad dosta. Kako vidite, prošlo je nekoliko mjeseci, a erupcija oduševljenja je još snažna. Moram se još hladiti. Htio sam i ranije pisati ali to bi bilo preopširno. A moj komp doma i dalje ne sluša. Hvala na posjećivanju i poticanju da nastavim.
PLODOVI TAIZEA
I za kraj: najdraži plod Taizea je moja redovita pismena molitva, svaki dan. Počeo sam tamo negdje sredinom kolovoza zapisivati molitve ovog tipa: biblijski redak toga dana, sveti Josemarija i zatim moje osobno razmišljanje, i svaki dan od onda (gototvo dva mjeseca) redovito pišem, što mi prije nije polazilo za rukom. Još si uz to pustim koju pjesmu iz Taize, zapalim svijeću i sretan sam, uistinu sretan...
četvrtak, 17.07.2008.
Dođite k meni...
"Dođite k meni,
svi vi, izmoreni i opterećeni,
i ja ću vas odmoriti."
Mt 11,28
Razumijevanje, djelotvorna ljubav.
Kada to uistinu budeš postigao,
imat ćeš srce veliko za svakoga,
bez razlike, i živjet ćeš
- s onima koji su te zlostavljali -
Kristov savjet:
"Dođite k meni svi vi izmoreni...,
i ja ću vas odmoriti."
(Kovačnica 867)
Konačno da i ja odaberem jedan malo poznatiji tekst!
Ovaj Isusov poziv vrijedi stalno,
od 0-24 sata, bilo gdje,
bilo kad, za bilo koga...
Pitanje je shvaćam li ja to.
Najčešće ne.
Zapravo današnje prvo čitanje otkriva više,
kada mi taj poziv prihvaćamo i na njega odgovaramo
(najčešće; svaka čast iznimkama!):
"Gospodine, tražili su te u nevolji,
izlijevali tihu molitvu,
kad ih je stigla tvoja kazna.
Kao što se trudna žena pred porođajem
grči i viče u bolovima,
takvi smo, Gospodine, pred tobom."
Iz 26,16-17
Što više reći?
Izaija je točno napisao kakav sam.
(nisam bio trudan nit ću biti,
ali u molitvi sam često upravo takav:
kad voda dođe do grla,
ili pak kad trebam roditi
i histerično se mučim,
onda to postane
"Gospodine, Gospodine..."
I ne samo u molitvi)
Zašto je tako teško reći hvala kad sve ide prema planu, ili barem dobro?
Zašto je teško pohvaliti Stvoritelja za cvijet, travku, oblak ili sunce?
Zašto je teško pronaći trenutak tišine i poslušati što mi to Gospodin želi reći?
Misao mi pade na bolničke kapele,
koje upravo tada postaju mjesto najiskrenije molitve,
možda zbog straha,
zbog neizlaznosti situacije, ili zbog otvaranja ušiju (ne kirurški) i slušanja poziva: "Dođite..."
Razumijevanje i djelotvorna ljubav.
Savjet svetog Josemarije.
Zahtjevno je to, ali može učiniti čuda.
Tada mi postajemo zvučnik
kroz koji se čuje: "Dođite..."
Trojedini Bože,
po svojoj Očinskoj dobroti i strpljivosti
ne ostavi nas same,
po Ljubavi svoga Sina potakni i nas
da ljubimo više i s više srca (se) dajemo,
po darovima Duha Svetoga daj da Tvoj poziv prepoznamo, čujemo i odazovemo se
SADA,
večeras, sutra,
drugi tjedan, mjesec...
* I mala napomena na kraju. Vjerojatno neću piskarati neko vrijeme jer me očekuje malo turističko šalabajzanje i, nadam se, nešto veća duhovno-iskustvena obnova u Taizeu. Lijep pozzzdrav svima, i ne zaboravite:
"Dođite..."
ponedjeljak, 07.07.2008.
Idemo u pustinju...
Primamit ću je stoga, evo,
i odvesti je u pustinju
i njenu progovorit srcu.
Hoš 2,16
Ono što pustinju čini lijepom
- reče mali princ -
je saznanje da se u njoj negdje skriva izvor.
(Antoine de Saint-Exupery: Mali Princ)
Pustinja...
Ljeto je i vrućine nas grle sa svih strana,
pa ipak već sama pomisao na pustinju dodatno podiže temperaturu
(barem u mislima).
Prorok Hošea progovara o pustinji
kao mjestu susreta Boga i čovjeka,
susreta Boga i njegovog Izabranog naroda.
Bili su oni tu, u jednoj pustinji, četrdeset godina.
To teško i surovo okruženje,
odsutnost viška, učinilo je da se razvije takav predivan odnos Boga i njegovog naroda.
Izabranog naroda.
U ovo vrijeme godišnjih odmora i mi tražimo svoje mjesto pod suncem, bilo na moru, bilo na rijeci, bilo na bazenu, na planini, u svome domu.
Zašto onda pustinja?
Pustinja je upravo odsutnost viška. Danju užareni pijesak,
noću hladan zrak.
Nema skrovišta, zaklona.
Samo pijesak.
Ali, je li stvarno tako?
Zašto onda mali princ kaže da je pustinja lijepa?
Može li pustinja uistinu biti lijepa?
Isus je često odlazio u pustinju.
Osobito prije velikih trenutaka svoga života.
Odlazio je tu jer pustinja daje
mir i osamu, toliko potrebnu tišinu.
Tišinu da se čuje drugoga.
Tišinu da se čuje Oca.
Pustinja je mjesto istinskog susreta.
Ali pustinja skriva i napasti.
Sjetimo se korizmenih nedjelja
i Isusovih kušnji u pustinji.
Ima tu i zvijeri, opasnosti.
Pustinja ulijeva strah.
Ipak, pustinja je lijepa malome princu
(i meni, makar nisam bio u nijednoj dosad).
Lijepa je jer se u njoj negdje skriva izvor...
Lijepa je jer je jednom negdje u njoj boravio Isus...
I nas Bog poziva da nakratko
odemo u pustinju.
Ne mora to biti Sinaj,
Tunis ili Arabija,
možemo i usred užarenog asfalta pronaći svoju pustinju.
I izvor koji skriva.
I oazu.
I Isusa...
*Možda i ovaj moj mali kutak boje pijeska može biti mali komadić pustinje...
srijeda, 02.07.2008.
Kako je moguće?
Zlodusi ga zaklinjahu: "Ako nas istjeraš, pošalji nas u ovo krdo svinja."
On im reče: "Idite!"...
Mt 8,31
Nedostaje ti vjere..., i nedostaje ti ljubavi.
Inače bi se odmah i češće utjecao Isusu moleći ga za ovo ili ono.
- Ne čekaj dalje, zazovi ga i čut ćeš Krista kako ti kaže:
"Što želiš da ti učinim?",
kao što je čuo onog jadnoga slijepca
koji se nije umorio vapiti s ruba ceste. (Kovačnica 386)
Kako je moguće da jedan zloduh razgovara s Isusom,
a meni je tako teško?
Kako je moguće da ga oni mole,
a ja za to nemam vremena?
Kako je moguće da im Isus uslišava molbu,
a uslišava ih i meni, makar ne molim?
Kako je moguće...
Isuse, Tebi je sve moguće.
Zlodusi, iako zli, razgovaraju s Tobom jer te se boje.
Imaju molbe za Tebe, iako vjerojatno ne očekuju uslišanje.
Znaju Tko si - Božji Sin - i zato Te, barem zbog straha, poštuju.
Isuse, i ja znam Tko si.
Ali opet, bojim se moliti
(je li to prava riječ ili možda lijen sam, proračunat,...?)
jer ne želim kušnje kroz koje ćeš provjeriti
moje povjerenje u Tebe.
Isuse, Ti sve znaš.
i daješ mi što mi treba.
Čak i više.
Obasipaš me svojim milosrđem.
Isuse, molim Te...
Daruj mi srce zahvalno,
srce hrabro i ustrajno
da ne molim kao zlodusi
- jer se bojim.
Daj da moj razgovor s Tobom bude
razgovor ljubavi i povjerenja.
Daj da budem Tvoj.
Amen!
*Ovo ne znači da nisam molio od zadnjeg napisanog posta - zbog tehničkih poteškoća ne pišem, nadam se da ću odsada uspjeti bar povremeno nešto napisati.
**O ovom tekstu (samo kod Marka) već sam pisao pod naslovom Svinjetina na drugi način. Pročitajte...
petak, 21.09.2007.
Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike (Mt 9,13)
Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu:
sa svom poniznošću i blagošću,
sa strpljivošću
živite dostojno poziva kojim ste
pozvani!
Ef 4,1
Misli na ono što govori Duh Sveti
i ispuni se udivljenjem i zahvalnošću:
"Elegit nos ante mundi constitutionem"
- izabrao nas je, prije negoli je svijet stvoren,
"ut essemus sancti in conspectu eius!"
- da budemo sveti pred njim.
- Biti svet nije lako, ali nije ni tako teško.
Biti svet znači biti dobar kršćanin: nalikovati Kristu.
- Tko više Kristu sliči, više je kršćanin,
više je Kristov, više je svet.
- A koja sredstva imamo?
- Ista on koja su imali prvi vjernici,
oni koji vidješe Krista,
i koji su naslućivali o njemu
preko pripovijedanja Apostola ili Evanđelista.
(Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica 10)
Da, Apostola i Evanđelista danas slavimo: Mateja.
Prvi u imeniku evanđelista jer je puno pisao.
Možda nam danas ne zvuči baš lijepo
što ga je Isus predstavio kao grešnika,
ali susret s Njime mijenja čovjeka.
Možda je Matej i bio pokvareni, ili kak bi danas rekli,
korumpirani carinik,
ali na Učiteljeve riječi "Pođi za mnom!"
ostavio je svoj super luksuzni posao za ono vrijeme
( a i današnje)
i uputio se u avanturu prepunu rizika i nesigurnosti.
Tu do izražaja dolazi Pavlov poticaj
da živimo dostojno poziva kojim smo pozvani.
Upravo takav poziv potaknuo je Mateja,
ali je postavio pred njega i nove zahtjeve.
Jedan od zahtjeva je i da ne bude više grešnik.
Je li uspio u tome? Ne znamo,
ali po nama možemo znati kako mu je bilo
ako je slučajno ponovno posrnuo.
I mi smo izabrani i pozvani,
još prije nego je svijet stvoren, piše sveti Josemaria.
Svetost ne treba objašnjavati,
on je to savršeno jednostavno prikazao.
A na moje kopkanje je li prije lakše bilo postati svet,
odgovara mi da su ista sredstva posjedovali
i oni prvi vjernici i mi danas.
Netko će reći da su danas napasti veće.
Možda i jesu. I to me kopka.
Ali i danas ima svetih Mateja i svetih...
Možda ih ne primjećujemo,
ali upravo po tome su sveti:
po poniznosti i blagosti, po strpljivosti.
* Danas je slijed pisanja išao od pametnijih i svetijih prema onima manje, hm, to sve
- i završilo s jednim zločestim bedačekom.
srijeda, 12.09.2007.
ČISTOĆA JE POLA ZDRAVLJA I ... SPASENJA
Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore,
gdje Krist sjedi zdesna Bogu!
Za onim gore težite, ne za zemaljskim!
Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu!
Kad se pojavi Krist, život vaš,
tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.
Umrtvite dakle udove svoje zemaljske:
bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu
- to idolopoklonstvo!
Kol 3, 1-5
Nakon dugo vremena evo me opet. Nije da nisam pokušavao pisati, ali mom kompu sad fali neka daska
(ugledao se na mene) pa se ne želi prijaviti na blog.
Sad kad znam da u čemu je problem,
možda i nabavim tu dasku.
Izabrao sam čak pet redaka iz današnjeg čitanja
jer bi svaki drugi izbor bio nejasan.
Zapravo bi Pavao htio reći da smo po krštenju
umrli za život svijeta, postali smo novo stvorenje,
Krista smo obukli, i zato je naš život skriven
s Kristom u Bogu.
(ne znam jel sad ovo jasnije od Pavlovog, al valjda bude)
Zato nas poziva da težimo za onim što je gore,
jer gore i pripadamo.
Ali svjestan da nas zemaljsko jako okupira,
savjetuje nam da se odreknemo opasnih napasti.
Umrtvimo bludnost, nečistoću, zlu požudu, idolopoklonstvo.
Svaki put iznova.
I ako padnemo, nemojmo odustati
od ponovnog započinjanja života s Kristom i po Kristu.
Jer kad Krist drugi put dođe,
kad će svi ljudi uskrsnuti,
onda bi i mi trebali biti na Njegovoj strani -
ako smo ostvarili sve što je od nas tražio.
Zapravo, najjednostavnije bi bilo to reći ovako:
uskrsnuće započinje našim krštenjem,
a kad se konačno dogodi,
kad se ponovno spoji tijelo s dušom,
tada će se samo vidjeti rezulatat naših nastojanja
kroz život na zemlji.
Ako smo se istinski trudili,
tada ćemo se i mi s Njime pojaviti u slavi.
Ako nismo, hm...
Bolje bi bilo da smo u prvoj skupini.
Kako to ostvariti?
Možda može pomoći savjet koji daje sv. Josemarija Escriva:
Ne može se provoditi čist život bez božanske pomoći.
Bog želi našu poniznost,
želi da tražimo njegovu pomoć po Majci našoj
i Majci njegovoj.
Moraš reći Djevici, upravo sada,
dok si sam sa svojim srcem, govoreći bez buke riječi:
Majko moja, ovo se moje jadno srce ponekad pobuni...
Ali, ako mi ti pomogneš...
- I pomoći će ti kako bi ga ti sačuvao čistim
i proslijedio putem na koji te Bog pozvao.
Djevica će ti uvijek pomoći da izvršavaš Volju Božju. (Kovačnica 315)
četvrtak, 05.07.2007.
TROSTRUKI POST* ili OVAN NA VATRI
Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina.
Post 22,10
Ovo zvuči jako napeto, čak i izgleda tako (u mojim mislima).
Suprotno mojoj praksi da uzmem samo jedan biblijski redak
(u ovom slučaju bi to bio jaaako čudan izbor, ako ne već nešto drugo)
i njega razmatram, danas mi se od svih liturgijskih čitanja
upravo ova slika urezala
(kud baš ta riječ! Ne brinite: nije me još ozlijedila, zaklala ni nešto slično.)
u misli i ne napušta me.
Starčić koji je jedva dobio sina,
drži sad svoju slabu ruku nad njim, svezanim na drvima,
i spreman je oduzeti život svome sinu - a time i sebi.
Ponovno postati star, bez budućnosti, prolazan.
Uto ga zovne s neba anđeo Gospodnji i poviče:
"Abrahame! Abrahame!"
"Evo me!" odgovori on.
Post 22,11
Spas u zadnji čas!
Koliko puta mi poželimo da nas netko spriječi u nečemu što nam se ne sviđa,
a moramo uraditi? Koliko puta je to kobna tišina - s koje nema povratka?
(mislim sad na situaciju u kojoj se nađe netko tko će jednog dana biti ovisnik:
pa daj probaj samo jednom - a nema nikoga da poviče: "Abrahame...")
Evo me - taj tako veliki biblijski odgovor
koji se i danas često želi aktualizirati,
najčešće u kontekstu poziva i zvanja,
a koji čitavo ljudsko biće stavlja Bogu na raspolaganje
(uspijeva li danas to potpuno predanje - "totus tuus"?)
"Ne spuštaj ruku na dječaka - reče -
niti mu što čini!
Sad, evo, znam da se Boga bojiš,
jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga."
Post 22,12
Ljubi bližnjega svoga, a sin je bližnji.
Strah Božji - dar Duha Svetoga koji često
ne razumijemo i možda ga ne želimo jer je riječ o
strahu (koji tako strašno i negativno zvuči).
Ne uskratiti Bogu ono najvrednije
to je što On traži.
Ne zadržati ništa za sebe jer -
sve je Njegovo.
Kao što je i On učinio:
tako je ljubio svijet
da je dao sina svoga jedinorođenca...
Umjesto Izaka. I tebe. I mene. I njih...
Podiže Abraham oči i pogleda: gle -
za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu.
Tada Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu
umjesto svog sina.
Post 22,11
Možda nije uvijek ono najočitije pravo rješenje -
možda ima kakva caka. Možda je skriveno. Zapetljano.
Ali je zato fenomenastičnije kad se riješi na taj način.
(hm, nemam nikakve zagrade u ovom odlomku - evo jedne:)
I spale Abraham i Izak tog nesretnog ovna
(a možda i nije toliko nesretan i s razlogom ima rogove?).
I kome onda Biblija nije zanimljiva?
Ovakvih scenarija ima k'o u priči,
al' očito nam poruke poput one iz 12. retka
baš i ne sjedaju. Nažalost.
A mi se sve više zapličemo u grm
i čekamo da ga netko pripali.
Za kraj, od Svetog Josemarije dolazi molitva
koja pokazuje da se čak isplati biti i ovan
(samo ovisi o tome za koga ćemo gorjeti):
Ponovno mu izjavi da stvarno želiš njegov:
o, Isuse, pomozi mi, daj da uistinu budem tvoj:
da izgaram i nestajem zbog malih stvari
koje nitko ne primjećuje.
(Kovačnica 620)
__________
* Zašto trostruki?
Jer sam dugo postio od pisanja posta (to su dva),
a treći jer sam se odvažio zakročiti duboko u Stari Savez,
u Post 22,1-19, gdje sam izabrao (i ispisao) Post 22,10-13.
(za one kojima fale fusnote:-)
petak, 06.04.2007.
Puče moj, što učinih tebi
ili u čem ožalostih tebe?
Odgovori meni!
A puk ne odgovara.
Ne znam jeste li to primjetili.
Puk šuti na nepravdu.
Isus u Getsemaniju. Moli.
To je najdublja i najiskrenija molitva,
iz dubine duše.
Isus pred Pilatom. Šuti.
Ne izmotava se da izbjegne osudu,
nego ju prihvaća.
Isus na križu. Voli.
Ne mrzi neprijatelje,
već za njih moli.
Isus u grobu. Miruje.
Ostavlja nas da vidimo
kakav bi svijet bio da Boga nema.
Sve to učini za nas,
a mi i dalje ne prepoznajemo njegova djela,
i dalje ne odgovaramo.
Puče moj, što učinih tebi
ili u čem ožalostih tebe?
Odgovori meni!
utorak, 27.03.2007.
TEST: Jesam li ja farizej?
Najprije isprika zbog korizmenog posta :-)
a zatim uputa uz razmatranje:
pokušaj lagano čitati i odgovarati na pitanja iza zvjezdice *,
ako želiš za sebe, ili za mene i druge u komentaru...
>"Ja odlazim, a vi ćete me tražiti
i u svojem ćete grijehu umrijeti.
Kamo ja odlazim, vi ne možete doći."
Iv 8, 21
Zamisli da je ove riječi Isus uputio Tebi.
* Kako se osjećaš?
Te riječi uputio je farizejima.
Onima koji nam danas zvuče tako omraženo.
A što da smo i mi među njima?
Utonuli u ravnodušnost, samozatajnost, lažnu poniznost...
(sve ovo pišem najprije kao poticaj sebi i iz svoga iskustva
- svaka sličnost s Tobom je namjerna -
da zajedno pronađemo put na autocestu za Petrovo Selo:-)
* Kakvi su sada Tvoji osjećaji?
Ali Isus nas ne ostavlja u nedoumici, strahu, tjeskobi... već pojašnjava:
"Vi ste odozdo, a ja odozgo.
Vi ste od ovoga svijeta,
a ja nisam od ovoga svijeta."
Iv 8, 23
* Jel Ti bar malo jasnije?
(Meni nije - zato tražim od Isusa novi odgovor.
Zapravo, ova odjeljenost od njega mi se ne sviđa,
ja bi igrao za njegovu repku!)
"Stoga vam i rekoh:
'Umrijet ćete u grijesima svojim.'
Uistinu, ako ne povjerujete da Ja Jesam,
umrijet ćete u grijesima svojim."
Iv 8, 24
Uf, koje olakšanje...
Samo treba povjerovati!
Ideš! To te ja pitam!
* Ali, je li uistinu tako jednostavno povjerovati?
Zašto sumnje, zašto odupiranja,
zašto izbjegavanja pravog puta...
Isus zaključuje:
"Kad uzdignete Sina čovječjega,
tad ćete upoznati da Ja Jesam
i da sam od sebe ne činim ništa,
nego da onako zborim kako me nauči Otac.
Onaj koji me posla sa mnom je
i ne ostavi me sama,
jer ja uvijek činim što je njemu milo."
Iv 8, 28-29
Uskoro će Sin čovječji biti uzdignut.
Zbog mojih grijeha.
Na to nas podsjećaju prekriveni križevi u našim crkvama.
Otkrivanjem križa ponovno ćemo upoznati Sina,
ali i Oca - jer on ga ne ostavlja sama.
Ni u tim teškim trenucima.
I taj Ja Jesam zvuči tako toplo, osvježavajuće.
Podsjeća me da je već Mojsije susreo
i Oca i Sina i Duha Svetoga,
makar to ne piše tako izravno.
Na križu stoga nije Isus sam -
i Otac i Duh Sveti ga bodre, tješe i hrabre.
* Kako da izbjegnemo Iv 8, 21 (prvi citat)?
Rješenje je jednostavno:
"jer ja uvijek činim što je njemu milo." (Iv 8,29)
I za kraj, misao svetog Josemarije
(malo sam ga zaboravio, al valjda će mi oprostiti):
Kada nam je pogled zamagljen, kada oči izgube bistrinu,
imamo potrebu okrenuti se prema svjetlu.
A Krist nam je rekao da je On Svjetlost svijeta
i da je došao ozdraviti bolesne.
- Dakle, neka te tvoje bolesti, tvoji padovi
- ako Gospodin dopusti -
ne odvoje od Krista:
neka te njemu približe!
(Kovačnica 158)
četvrtak, 01.03.2007.
Molitva kao bumerang
"Ištite i dat će vam se!
Tražite i naći ćete!
Kucajte i otvorit će vam se!"
Mt 7,7
Ali:
Molio sam Boga za jakost,
a On me učini slabim,
da bih bio skroman i ponizan.
Molio sam za bogatstva i dobra
da bih bio sretan i bezbrižan,
a On me učini siromašnim
da bih bio mudar i slobodan.
Molio sam njegovu pomoć
da bih činio velika djela,
a on me učini malenim,
da bih činio dobra djela.
Molio sam za sve stvari ovog svijeta
kako bih uživao život,
a On mi dade život
da se radujem
stvarima u svijetu.
Svarno, kad molim, iskreno i s pouzdanjem
(a to se, priznajem, ne događa redovito)
i tražim nešto što mi je važno u tom trenutku,
često dobijem baš suprotno. Barem nakratko, u prvom trenutku.
A onda, ako sam ustrajan, uslijedi i ono za što sam molio
ali, naravno, ne onako kako sam ja to mislio.
Da ne bude čista teorija, evo jednog konkretnog primjera moje molitve
od prije nekoliko godina.
Zaljubio sam se.
I kad je došlo vrijeme da pokušam "napad" na srce voljene
molio sam da to uspije. Da mi uspijemo.
Tu nedjelju misu sam prikazao samo za to.
U tom tjednu otkrili smo karte i - ništa. Samo prijateljstvo.
Razlog: pa ima jednog dečka koji joj se sviđa.
Dobro. U svojoj zaljubljenosti želio sam da bude sretna.
Pa sam slijedeće nedjelje opet molio.
Ovaj put da uspiju ona i taj dečko.
U tom tjednu otkrili su karte i - ništa.
Pomislio sam da Bog toliko voli moje molitve
da ih ovako lijepo uslišava - sve kontra!
Ali, kako je vrijeme prolazilo, opet se pojavljivala mogućnost
da bude nešto od nas dvoje.
I opet sam molio. Ali ne konkretno, više nisam imao petlje,
sad sam samo molio neka bude kako On hoće.
I uz sva natezanja nije bilo ništa.
Vrijeme je prolazilo, a tako i moja zaljubljenost.
Prijateljstvo je ostalo. Barem u nekoj mjeri.
Ali onda je ona počela osvajati mene.
Navodno se zaljubila.
Ali budući da je moje srce počelo kucati u dugom ritmu,
od toga nije bilo - ništa.
Shvatio sam da nismo jedno za drugo.
Shvatio sam da je Bog htio prvotnom porukom ipak htio da malo razmislim.
Drugom da razmisle one.
Trećom da provjeri moju odluku.
I tako, pjesma kaže za kraj:
Ništa nisam dobio od onog što sam tražio,
al sam dobio sve ono što je bilo dobro za mene.
Moja je molitva protiv mene uslišana,
jer je put kojim sam išao bio blagoslovljen.
četvrtak, 22.02.2007.
Isus i Kamenko
A ja tebi kažem:
"Ti si Petar - stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju
i vrata paklena neće je nadvladati."
Mt 16,18
Došetao Isus s ekipom do Cezareje Filipove, i tako, umornog od hodanja,
zanima ga koji su najnoviji tračevi.
Pa onda, kak je on velika faca, da čuje što o njemu kažu ljudi.
A oni za Sina Čovječjeg kažu da je Ivan Krstitelj, onaj koga je Herod skratio za glavu;
da je Ilija, frajer s vatrenom makinom;
da je Jeremija, mrgud iz Starog saveza;
ili koji drugi lik - uglavnom - netko tko je mrtav, ali je živ. Hm.
Tračevi i pol! Pa tko bi u to danas povjerovao?
Zato Isus pita svoju ekipu što oni misle, tko je on.
Ali, ekipa se ustrtarila, jer tko zna kakvi bi bili njihovi odgovori!
Nitko nije imao petlje osim Šimuna - ipak je njega prvog pozvao da ga slijedi
(bilo je to nakon Šimunovog najboljeg ali i posljednjeg ulova u životu).
I zato on odgovara: "Ti si Krist - Pomazanik, Sin Boga živoga."
Naravno, nije to sam shvatio. On, običan galilejski ribar.
Ali znao je da njegov narod i on skupa s njima iščekuju Pomazanika
i da bi to mogao biti upravo Isus.
Tu je prste umiješao Duh Sveti koji mu je to šapnuo,
a naravno, taj tajni zadatak dao mu je Otac.
Isus mu to objašnjava jer sam ne bi shvatio.
I sada ključni trenutak: promjena imena, odnosno dodavanje nadimka - Petar=Stijena=Rocky :-)
Tako je Šimun postao Kamenko.
On, unatoč svim svojim manama, sumnjama i zatajenju
postaje prvi među jednakima, kamen temeljac.
I dobiva vlast odrješenja, dobiva ključeve rajskih vrata.
Isus na kraju zabranjuje ekipi da govore o tome
jer ne želi stvarati senzaciju - prije senzacije Uskrsa.
Važno je i njegovo obećanje: vrata paklena neće nadvladati Crkvu!
Bez obzira na sve kušnje i progone, vrijeđanja i nerazumijevanja
ona će opstati do konačnog povratka Sina Čovječjega.
Na kraju, pozdrav šaljem Papi koji danas tulumari:-)
srijeda, 21.02.2007.
Oči u oči
Ti naprotiv, kada daješ milostinju - neka ti ne zna ljevica što čini desnica,
da tvoja milostinja bude u skrovitosti.
I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!
Mt 6,3-4
Svoju korizmu započinjem promjenom imena koju će,
nadam se,
pratiti i istinske promjene u mojem ponašanju.
Misao iz današnjeg evanđelja povezana je s mojim nedavnim pisanjem
glede poteškoća s prosjacima.
Stella mi je dala savjet koji sam poslušao
(a taj je da u džepu uvijek imam nešto sitnog
tako da mogu bez puno cirkusiranja dati prosjaku na kojeg naiđem,
bez obzira na to tko je on ili ona)
i tako ja sad onaj mali pretinac u novčaniku punim samo lipicama
(žutim i onim lakšim)
a ostatak ide u džep jakne tako da lakše "ateriraram" do prosjaka
i udijelim svoj dar.
Najdraže mi je kad napipam medu u džepu i uz njega koju ribicu ili ptičicu,
da nije sam ili barem gladan (mislim: medo:-)
Sigurno mogu i bolje,
ali ovo je lijep primjer evangelizacije putem bloga.
Obrati se i vjeruj evanđelju! Živi evanđelje!
I zato:
Stella, hvala Ti!
Ali moram se osvrnuti i na evanđelje:
I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!
Podsjeća me to kako na kraju ostajemo On i ja,
oči u oči, u skrovitosti.
I računat ćemo zajedno koliko je medeka od mene "zaradio".
U skrovitosti, ja i On.
Kad se budemo gledali,
oči u oči;
kad se budemo sreli,
ja i Ti:
sjeti se da sam samo čovjek,
sjeti se da sam samo čovjek,
a Bog - da si Ti.
A Bog da si Ti.
ponedjeljak, 19.02.2007.
Vjeruj u Ljubav...
Nato mu Isus reče: "Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje."
Mk 9,23
Imati povjerenja kad su se već sve druge mogućnosti pokazale ispraznima i nedovoljnima.
Imati povjerenja kad ti sve govori da dalje ne možeš.
Imati povjerenja kad čovjek zakaže.
Imati povjerenja.
Koliko nerješivih situacija kojima se svakodnevno gnjavimo postaju nezamjetljive sitnice kad ih rješavamo zajedno s Bogom. Kad imamo povjerenja u Njega, da je ipak Njegovo rješenje, ma kako ono izgledalo bedasto ili čudno, ipak ono najbolje. Možda i najjednostavnije. Najkraće.
Gospodine, pomozi mojoj nevjeri!
ponedjeljak, 29.01.2007.
Svinjetina na drugi način
Tada ga stanu moliti da ode iz njihova kraja.
Mk 5,17
Koja bol...
Dođeš nekome, daleko;
potrudiš se za njega, daruješ mu vrijeme;
učiniš za njega veliku stvar;
a kao riječi hvale dobivaš:
"Otiđi!"
Kakva uskogrudnost...
Gledaš Ljubav kako širi ljubav,
nezasluženo, besplatno,
čini ono što ti sam ne možeš,
za dobro drugoga,
na, naizgled, tvoju štetu.
Isus ozdravlja opsjednutoga,
istjeruje iz njega legiju u krdo svinja.
Kad materijalno zadobije u srcu veću vrijednost
od duhovnoga,
pa bila to riječ i o svinji,
tu nema mjesta za Ljubav,
nema mjesta za Boga,
tjeramo ga iz života svoga.
I zbog manjih sitnica od ove.
Nisu vidjeli veličinu Božje Ljubavi
koju nisu ni zaslužili - jer je besplatna.
Kao što ni mi ne prepoznajemo Božje darove,
pred drugim, opipljivim izrazima ljubavi,
ili možda "ljubavi"?
Kao što možda ne ljubimo.
I molimo Isusa da otiđe iz naše sredine,
jer nam smeta njegov blagi pogled,
njegov osmjeh i dodir...
A potrebna je samo ljubav:
velikodušna, dobrostiva,
koja sve podnosi.
I gubitak svega bogatstva,
pa bila to riječ i o svinji.
petak, 26.01.2007.
Put u srce ljubavi
Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti,
nego snage, ljubavi i razbora.
2 Tim 1,7
Ne boj se nikada reći istinu, a ne zaboravi da je ponekad bolje šutjeti, iz ljubavi prema bližnjemu. Međutim, nemoj nikada šutjeti zbog nehaja, zbog lagodnosti ili kukavičluka. (Kovačnica 129)
Kad sam danas zavirio u Božju Riječ, najprije sam gledao čitanja svagdana, ali u njima me ništa nije posebno dotaklo. Zatim sam vidio u liturgijskom kalendaru da je danas spomendan svetih Timoteja i Tita, Pavlove ekipe, pa sam pogledao čitanja koja su za njih pripravljena. I već u prvom ponuđenom (2 Tim 1,1-8) oči su mi se zaljepile za rečenicu koja mi srce dira. Dalje sam pogledao reda radi, ali znao sam da je to Riječ za mene danas. Kad bih se jednom odvažio na čitanje Biblije od početka do kraja, ispisujući pritom misli koje mi nešto znače, ova bi se sigurno našla na tom papiru. Za mene je to jedan od "biblijskih klasika".
Često se zateknem u razmišljanju kako bih mogao učiniti neko veliko djelo, ali kad se pokaže prilika za to - onda se smrznem. Pogledam na drugu stranu. Ništa ne učinim.
Čemu ta bojažljivost? Zašto je mislima sve moguće, a kad trebam učiniti jedan mali korak, jedan mali pokret rukom, jedan običan pogled, osmjeh - ničega nema. Da bude jasnije o čemu pričam, evo jednog konkretnog događaja:
Prolazio sam Kaptolom sav u svojim "velikim" brigama, a tamo su na svojim uobičajenim mjestima bili prosjaci. Ima ih koje uvijek izbjegavam i ne dajem im ništa, jer prema mome sudu, mogu zaraditi novac i radom. (Moj sud - pitam se kakav je Božji.) Ali ima jedna bakica kojoj volim dati novac, čak i ne samo sitniš. Tako sam prolazio kraj nje i dao joj hrpicu sitnog koju sam imao spremljenu - za nju. Ona je to primila i nastavila moliti za ulje i prašak za rublje, jer, rekla je, ne smije lagati a to joj stvarno treba. I ja sam na nagovor (opet ne sam, nego je bilo potrebno cjenkanje!) izvadio 10, 20 kuna i dao joj. Zahvalila mi je i bila sretna. I ja sam bio sretan.
Tako razveseljen jer sam se konačno odvažio učiniti nešto dobro, ušao sam u Katedralu da popričam s Isusom, da mu se "pohvalim" kako sam se popravio i kako sam puno učinio za tu bakicu. Isus, koji mi često progovara kroz različite male znakove, o tome kako je zadovoljan mnome i mojim djelima, u Katedrali je šutio. Pustio je mene da se radujem kao dijete svojem velikom uspjehu.
I tako pun optimizma i s velikim osmjehom na licu, izašao sam iz Katedrale i s ulaza vidio Isusov odgovor: preko puta, bakica se spuštala prema Trgu, a s njom je išao jedan moj poznanik, prijatelj kakvog možeš samo poželjeti. On na njezinu molbu da kupi ulje i drugo nije zavukao ruku u džep i nagradio je sitnišem, ili pak Jurjom, Josipom ili Ivanom. Ne. On joj je darovao više. Darovao joj je svoje vrijeme, poslušao ju je i zatim, vjerojatno, kupio ono što je trebala.
Ta Isusova poruka bila je tako jasna, tako jednostavna, a ne nametljiva. "Da, vidio sam: dao si dio sebe, ali možeš dati još i više. Cijelog sebe." Njegova mudra šutnja u Katedrali i blagi glas izvan nje, u liku prosjaka i bogoslova.
I samo kratka molitva za kraj:
Isuse,
daj mi snage da se odvažim ljubiti,
daj mi razbora da ne gušim ljubavlju,
daj mi svoga Duha da umijem prepoznati
pravu priliku za ljubav.
Amen!
srijeda, 24.01.2007.
Iziđe bloger blogati...
Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati.
Mk 4,3
Već dugo nisam bio u prilici piskarati, što zbog tehničkih poteškoća, što zbog vremenskih nepogoda (to je ono kad otvoriš blog, ali odustaneš od redovitog pisanja, a teško je početi iznova). Ipak, idemo dalje...
Poticaj i molitva za novi početak:
Izišao je sijač sijati, raspršiti sjeme po svim raskrižjima svijeta...
- Blagoslovljen rad, naš rad!: učiniti da, u svim okolnostima mjesta i vremena, riječ Božja pusti korijenje, proklija i donese plodove. (Sv. Josemaria Escriva, Kovačnica 970)
Marko je lijepo započeo, a Josemaria nastavio tak da ja nemam više ništa dodati.
petak, 10.11.2006.
Svi sveti dan poslije 10 dana poslije
Sve mogu u onome koji me jača.
Fil 4,13
Sinko, samo sa svojim snagama ništa ne možeš na području nadnaravnoga, ali, učinivši se sredstvom Božjim, moći ćeš sve! "Omnia possum in eo qui me confortat!" - Sve mogu u onome koji me jača!, budući da se On želi, po njegovoj dobroti, služiti nepodobnim sredstvima poput tebe i mene. (Kovačnica 232)
Ovo razmišljanje objavljujem unaprijed, za subotu, jer me neće biti u Lijepoj našoj, blizu moga mislipisatelja (čitaj: računala:). Idem posjetiti dva sveca (a o tome više drugom prilikom), a želio sam ustrajati u dnevnom čitanju, izabiranju i razmišljanju o recima iz Svetog Pisma.
Jednom sam se pitao, a te misli mi se često vrzmaju po glavi, kako početi ponovno i s punim pouzdanjem moliti... Svaki put kad je moja molitva izraz potpunog predanja Bogu, kad mu dopustim da On bude Bog, kad mu prepustim svoj "Fiat" (čitaj: Neka mi bude...) - On napravi totalku na meni!!! Totalno me skrši, do dna.
A opet, kad mu ne dam svoje povjerenje, skrši me na drugi način - da mi sve što želim, iako ga nisam tražio (jer on poznaje želje moga srca). I onda se osjećam bjedno, nezahvalno, kao gnjida, jer On na moju izdaju odgovara zagrljajem, na moju pljusku poljupcem...
S Njime je teško, bez Njega još teže!
(i opet su tu ispletene misli iste, drage mi osobe)
Povodom blagdana sv. Martina (kojega neću posjetiti, zasad) želim svim Martinama i Martinima SRETAN IMENDAN!
Od kad je Marija u Kani rekla onu tužnu rečenicu "vina nemaju" i Isus učinio svoje prvo čudo, Zagorcima nije nikad falilo vina 
Pa neka ni vama, dragi moji, ne fali ni vina ni veselja...
Svi sveti 10 dana poslije
Braćo! Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama.
Fil 3,17
Što god se dogodilo, ustraj na svome putu; ustraj, radostan i optimističan, jer će se Gospodin potruditi da ukloni sve prepreke.
- Dobro me poslušaj: siguran sam da ćeš, ako se budeš borio, postati svet! (Kovačnica 355)
Evo jednog sms-a o svetosti od prije dvije godine:
"SVECI misle pozitivno,
nikad ne sustaju,
ponekad pogriješe,
znaju da trebaju oproštenje,
u svakome vide dobro,
trebaju druge,
dijele osmjehe,
ponizni su i maleni,
ali imaju veliko srce,
donose sunce i toplinu..."
Ako se prepoznaješ u ovome, makar u jednom dijelu,
ČESTITAM TI!
(moram reći da me ovaj sms podsjetio na osobu koja mi ga je poslala, a životni puti su nas udaljili - nek nas onda svetost bliži, barem u Duhu)
četvrtak, 09.11.2006.
Isus ljut?
I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: "Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku."
Iv 2,15-16
Zaustavi se u razmišljanju o srdžbi Učiteljevoj kada vidi kako se, u jeruzalemskome Hramu, loše odnose prema onome što je Oca njegova.
- Kakva pouka, da ti ne bi nikada bio ravnodušan, ni kukavica, kada nemaju poštovanja prema onome što je Božje! (Sv. Josemaria, Kovačnica 546)
Srdžba. Isus pa ljut. Pa nemreš bolivit, kak je to moguće!? Na svim slikama je prikazan tako smiren, blag, pun razumijevanja (osim naravno na slikama koje nastoje prikazati ovaj događaj). A tu - Čovjek je puk'o! Stvarno, tu se očituje Isusova ljudskost - bio je Čovjek. I svaki čovjek ima granicu do koje možeš ići, a kad ga povrijediš on pukne.
Isusova granica je tu, u Hramu. Možda se prisjetio svoga djetinjstva: i tamo, u trenucima Njegova dolaska na svijet u štali, bili su vol, vjerojatno i ovce (sigurno mu je to Mama pričala
). A i kasnije je imao zgodu u kojoj je pokazao koliko mu je Hram važan - kad je ostao u njemu naučavati učitelje.
Ali tu se, uz čovještvo, očituje i Isusovo božanstvo. On brine za Sveto (mjesto u ovom slučaju, ali i osobu). Ta situacija ga je pogodila jer se ovdje krši ono što mu je najbitnije: ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Zato je ljut. Sve ono što priča cijelo vrijeme tu pada u vodu.
Hram je ujedno On sam. U nastavku govori ljudima (neću reći Židovima) da razvale Hram (koji se gradio 46 godina) i On će ga podići za tri dana. Tu je govorio o sebi, a Hram je - Njegovo tijelo. Prema tome, Isus "pukne" i kad se Njemu pristupa bez poštovanja. Malo mi čudno to sve zvuči, ali eto, neka.
Inače, danas je Ivan uskočio u čitanja zbog blagdana Posvete lateranske bazilike sv. Ivana. Taj blagdan nas zapravo potiče da više cijenimo Sveto, da se prema Svetome odnosimo s poštovanjem, bila to zgrada, predmet ili osoba.
srijeda, 08.11.2006.
NE MOŽE BITI MOJ UČENIK!
Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.
Lk 14,33
I danas teške riječi: Ne može biti moj učenik. Ne jednom, ne dvaput, već tri puta!
Najprije: Dođe li tko meni, a ne mrzi (čitaj: potpuno se odvaja od, osamostaljuje) svog oca i majku, ženu (i opet samo kod Luke!) i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, NE MOŽE BITI MOJ UČENIK!
Jednostavno, Isusu treba pristupati tako da mu "dopustimo" da On bude Bog, a ne da mi šefujemo. On zna što je dobro za nas makar se nama to i ne čini tako. Ipak, ovdje su mi nekako najviše u mislima svećenici, redovnici, redovnice. Zaplješčite čovjeku koji ostavi sve i, ne otvori bar na plaži, nego jednostavno - ostavi sve - i bude učenik. Njemu/njoj treba zapljeskati.
Drugi put: I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, NE MOŽE BITI MOJ UČENIK!
Zapisao je W. Hoffsummer kako su "ljudi jednom pošli na dalek put. Morali su ponijeti i svoje križeve. Mučili su se pod svojim teškim bremenom. Ali tješili su se mišlju: stići ćemo k svome cilju.
Ipak, jednome je njegov križ postao preteškim, predugačkim, pa ga je dobrano podrezao. Nakon duga hoda stigoše oni do jednog ponora. S druge se strane nalazila željena raost i blizina Božja. Ali, kako prijeći?
Svaki je polegnuo svoj križ, želeći načiniti brvno. I začudo, svačiji je križ imao potrebnu dužinu. Samo onaj koji se vlasniku činio predugačkim, nikako nije odgovarao: bio je prekratak te se survao u ponor."
Dodao bih samo: Bog svakome daje točno onakav križ kakav može nositi, ne prelagan, ne pretežak. Čuvajmo svoje križeve!
Treći put: Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, NE MOŽE BITI MOJ UČENIK!
"Ako si isprazan, ako se zanimaš jedino za svoju ugodu, ako sama sebe smještaš u središte postojanja drugih i čitava svijeta, nemaš se prava nazivati kršćaninom niti se smatrati Kristovim učenikom budući da je On označio granicu zahtjevnosti u predanju svakome "et animam suam", same svoje duše, čitava života" (sv. Josemaria, Kovačnica 141)
Kad zaboraviš da je u središtu Bog i tvoj bližnji, skrećeš s pravoga puta (to najprije vrijedi za mene).
Što se tiče odricanja, uvijek se razveselim kad ujutro sretnem neku nasmijanu časnu, a rastužim kad vidim namrgođenu. To vrijedi i za druge vjernike, samo oni nisu tako upečatljivi kao časne. Ako te tvoje odricanje ne raduje, nemoj se odricati.
I završio bih opet s Pavlom: A tako i vi budite radosni i radujte se sa mnom! (Fil 2,18)
utorak, 07.11.2006.
Teške su to riječi...
A kažem vam: nijedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere.
Lk 14,24
Isus, naš Gospodin, tako je ljubio ljude da se utjelovio, uzeo na se našu narav i živio u svakodnevnom dodiru sa siromašnima i bogatima, s pravednicima i grješnicima, s mladima i starima, s poganima i židovima.
Sa svima je stalno razgovarao: s onima koji su ga voljeli i s onima koji su samo tražili kako bi izvrnuli njegove riječi, kako bi ga osudili.
- Nastoj se i ti vladati kao Gospodin. (Kovačnica 558)
Danas se nastavlja Pavlova poslanica Filipljanima sa veličanstvenim kristološkim himnom, koji mi je tako drag. Ali ipak, ove riječi su me zaboljele. Biti pozvan - a ne jesti. Biti kršćanin - a ne biti spašen. Biti kršten, pričešćen, krizman,... - a ne biti vjernik.
Biti kršćanin je fora jer to nisi sam izabrao - Bog je izabrao tebe. Pozvao te. A ti se onda poput mnogih izmotavaš da treba pogledati njivu, iskušati volove, ženu... Tako piše Luka, a danas bi to bila vila na moru, Ferrari i, opet, žena (usp. Lk 14,15-24).
Koliko puta ja (a i drugi kršćani) tražim za društvo samo bogate, pravedne, mlade, kršćane - jer s drugima je teško. S onima koji su drugačiji. Nastoj se vladati kao Gospodin i nećeš ostati bez večere. Pa ajmo pokušati!
ponedjeljak, 06.11.2006.
Riječ za mene i od mene
...ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite... Fil 2,2
Mora da si mislio, ponekad, sa svetom zavišću, na mladoga Apostola, Ivana, onoga kojega je Isus ljubio.
- Zar ti se ne bi svidjelo da zaslužiš da te nazivaju "onaj koji ljubi Volju Božju"? Uloži sva sredstva, dan po dan. (Sv. Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica 422)
Ne misli Pavao da moramo svi misliti da je čempres biljka iz porodice ruža, ako to već neki tulipan pomisli. Ali njegovati istu ljubav - ljubav prema Božjoj volji - to je prava stvar! E, al to je teško. Barem meni. Teško mi je prepoznati što Bog hoće, a kad to i uspijem - obično fulam i napravim baš ono kaj ne bi trebao. Takav sam ja, takvi smo mi. Ali idem dan po dan pa ćemo vidjeti što donosi jutro...
Don't worry - be happy
